Priče iz skloništa

Priča 1

Jedne jesenje večeri na našu SOS liniju stigao je poziv – bila je to jedna policijska postaja iz Zagreba, trebali su pomoć za ženu koja je došla k njima tražiti pomoć.
Stigla je sama i preplašena iz malog slavonskog sela autobusom u Zagreb. Nešto je puklo u njoj nakon 20 godina strašnog zlostavljanja koje je proživljavala od strane supruga. Kod kuće je ostavila tri kćeri s kojima se samo kratko pozdravila i te večeri pobjegla kroz vrt i šumu do susjeda koji su je odveli do grada na autobus, jer je znala da mora spasiti vlastiti život. A i kćeri su to znale. Pobjegla je s planom da se kad-tad vrati po svoje djevojčice (dvije su imale 13 i 14 godina, a jedna 20).
Policija ju je, nakon uzimanja iskaza, dovela u naše sklonište. Sanja je bila mršava, mala i krhka ženica od četrdeset godina, velikih toplih očiju i slomljenog duha, ali istodobno jaka i odlučna u svojoj namjeri da izađe iz pakla u kojem je živjela. Suprug ju je godinama tukao i psihički zlostavljao na razne načine, nerijetko i pred kćerima. Svakodnevno je proživljavala i silovanja. Jednom joj je čak i nos slomio…
Ispričala je svoju priču policiji koja je protiv njega pokrenula kazneni postupak. Nakon nekog vremena provedenog u našem skloništu i intenzivnog rada našeg tima na njezinu oporavku, uspjela je dovesti i dvije mlađe kćeri u Zagreb (starija je ostala u Slavoniji zbog posla) gdje su upisane u školu i odlično se snašle. Stekle su nove prijatelje i prilagodile se životu u velikom gradu.
U međuvremenu je i Sanja uz našu pomoć pronašla zaposlenje kao čistačica i počela primati svoju plaću. Samim time joj je dodatno poraslo i samopouzdanje. Suprug je pritvoren, a pokrenuta je i brakorazvodna parnica.
Nakon skoro godinu dana boravka kod nas, Sanja je postala „druga žena“ - ponovno se smijala, osjećala se sigurno i slobodno, nerijetko je govorila drugim ženama: „Da sam znala prije kako je lijepo biti slobodan, davno bih otišla.“
Napustila je sklonište nakon sudske presude kojom je njezin, već bivši, suprug dobio pet godina zatvorske kazne za sve što joj je učinio.
Pronašla je podstanarski stan u Zagrebu, stekla je i neke nove prijatelje koji su joj dodatno pomogli, i financijski i oko novog zaposlenja, te sada sretno i slobodno živi – bez nasilja.

Priča 2

Lidija je mlada mama maloga Gorana. Ima samo 22 godine. K nama je došla nakon telefonskog poziva koji nam je sama uputila i zatražila pomoć. Dogovorili smo mjesto gdje ćemo se naći i doveli je na sigurno. Došla je s nekoliko vrećica i djetetom od devet mjeseci na rukama. 
Nije ni stigla osjetiti bračnu sreću, ali na vrijeme je shvatila da ju ne bi ni osjetila da je ostala sa suprugom. Nedugo nakon rođenja sina, suprug je počeo prekomjerno konzumirati alkohol, sve je kasnije dolazio kući, a sve manje pažnje posvećivao njoj i djetetu. Od njega nije dobivala ni pomoć ni podršku u brizi za dijete.
Kako Lidija dolazi iz velike obitelji i ima dva brata i sestru, a majka joj je umrla, navikla je brinuti o obitelji, no ipak je znala da ne želi takav život ni brak. Znala je da zaslužuje bolje.
Suprug ju je počeo omalovažavati i vrijeđati, a posumnjala je da je i nevjeran te ga je suočila s tim. Nakon burne svađe, suprug je digao ruku na nju - nije ju uspio udariti, ali tada je znala da je to prvi, ali ne i zadnji put da će to napraviti ako ne ode! Strah i užas koji je te noći proživjela, ugledavši njegovu ruku u zraku, bili su dovoljni da odluči zaštititi i sebe i dijete i napusti zajednički stan i potraži pomoć kod nas. Znala je da će, ako je jednom digao ruku na nju, to učiniti opet!
Sreća u nesreći bila je da je Lidija imala posao i poslodavca koji je bio pun razumijevanja za njezinu situaciju. Gorana smo upisali u jaslice gdje je stvarno uživao, a i djeca u skloništu su većinu svoje pažnje usmjerila na njega jer je bio najmlađi.
Lidija je pokrenula brakorazvodnu parnicu. Goran je u skloništu proslavio i svoj prvi rođendan. To je bio dan za pamćenje - pun igre, veselja, balona i poklona, a dobio je i rođendansku tortu. Lidija se u međuvremenu i razvela.
Napustila je sklonište nakon nekoliko mjeseci i otišla u podstanarski stan u kojem joj se pridružila i sestra koja joj pomaže oko sina. Često nam se javlja i kroz slike ili posjete pratimo Gorana kako raste. Kaže da je sretna!